Budimpesta 2014./2015.
Avantura CEU i kako je sve počelo
Prošlo je gotovo 10 mjeseci od kada sam kliknula „send“ i poslala svoje dokumente na jedno od najprestižnijih sveučilišta u Europi. Uslijedilo je 3 mjeseca napetosti, hoće li me primiti, hoću li proći TOEFL, tko zna što će me pitati na intervju i milijun drugih pitanja koja su 1. svibnja dobila pozitivan odgovor. Primljena sam na Central European University (CEU) u Budimpešti, na intenzivan jednogodišnji program sa pokrivenim troškovima, a „jedino“ što je meni preostalo bilo je napisati diplomski u pet tjedana, diplomirati i do 7. rujna se useliti u svoju sobu. Da ne duljim – uspjela sam! Na radost svojih roditelja, zaručnika, prijatelja i sebe same dobila titulu magistre povijesti! Od tog trenutka preostalo je još mjesec dana odmora prije pravog posla... Ili možda ne? Naime, studenti CEU-a se očito ne odmaraju ni preko ljeta pa su mailom već krajem srpnja došli prvi tekstovi za čitanje. Nakon pet minuta smijanja shvatila sam da sam ja nakon pet godina student – opet! Ne moram reći da je ljeto, kakvo god da je bilo, prošlo brzinom svjetlosti i da sam 3. rujna sjedila u svojoj sobi sa hrpom spakiranih stvari. Mislilia sam si: „ma još četiri dana s Markom, Nicol i Igorom, ima vremena...“, ali nije ga bilo! Nedjelja je došla puno prije od očekivanoga i ja sam ostala sama u novoj sobi, dok se vesela trojka vraćala za Pulu i jela krofne u Trojanama.
Po dolasku sam dobila svoj paketić dobrodošlice (i kemijsku). Odmah sam se poradovala i išla pogledati što je unutra i iznenadila se, ugodno i neugodno! Karte grada, metro linija, autobusa, karta fakultetskih zgrada (??), upute za korištenje kompjutera i tko zna što je sve bilo unutra jer, da budem iskrena, nisam se ni potrudila sve pogledati. Stvarno divno od njih da su se toliko potrudili i potrošili svu tu boju u printeru, ali kako da se ja snađem i ostanem živa?! Najbolje rješenje bilo je otići spavati i u hodu vidjeti kako sve funkcionira.
Prvi dan. Šta reći? Koju posluku porati? Preko Facebooka sam se dogovorila s nekim ljudima da idemo zajedno (tada su bili „neki ljudi“, sada su Ludmila, Taylor i Lovro) na doručak i druženje u 8 sati u jednoj od zgrada sveučilišta. Krenuli smo u 7.20 i nakon vožnje autobusom, kupovine karata za metro i upoznavanja još jedne CEU-ovke u 8:03 bili u Nadoru 11 spremni da jedemo kroasane, pijemo čaj i Starbucks. U 9 sati počela je orijentacija koja je trajala i trajala i tako cijeli tjedan. Dobili smo još jedan fascikl pun papira s uputama kako se piše thesis (šok da sam tek došla i nisam imala niti prvo predavanje, a dobila sam upute za pisanje neću ni komentirati). Naravno, to nisu bili jedini papiri, bilo je tu i kako otvoriti bankovni račun, napraviti mađarsku studentsku iskaznicu, boravišnu dozvolu i addess card, kako da se prijavimo u sustav, gdje možemo jesti, u koje se aktivnosti možemo uključiti, a od utorka je krenulo i prvo predavanje iz Academic writing-a. Cijeli tjedan prošao je u orijentiranju, traženju zgrada, prostorija, hvatanju metroa i pokušaju dolaska na vrijeme (što sam uspjela)! Imala sam dva dana da shvatim sve što sam čula u prvom tjednu i polako počnem rješavati papirologiju, što je uvijek zabavno jer koliko god puta provjeriš na kraju nedostaje barem jedan papir! Drugi tjedan bio je malo opušteniji, profesori su držali prezentacije kolegija koje predaju kako bi se lakše odlučili što slušati i zaista je bilo korisno za brzu eliminaciju nekih od predmeta. Da ne ispadne da je bilo prekrasno, ostala sam iznenađena kompjuterskim testom koji je trebao biti u srijedu u 16 sati. Što je kompjuterski test? Zašto kompjuterski test? Pa ja studiram povijest! Za test se, naravno, trebalo i prijaviti na vrijeme. Prijaviti na vrijeme se može ako na vrijeme znaš da imaš test - znači nisam uspjela! Nema veze, polagati ću test u četvrtak s drugom grupom s Public Policy, jedino što je test u 8, što je značilo da se moram probuditi oko 6.30, a to nije moje vrijeme. Uglavnom, više sreće nego pameti, natjerala sam se u srijedu popodne nakon prezentacija 40min pričekati test, zamoliti osobu XY da polažem s povjesničarima i vuola dobila sam pozitivan odgovor. Život je ponovno bio lijep i ljudi na sveučilištu divni! Tjedan je završio prilično dobro, pogotovo zato što je Igor dolazio u subotu navečer. Iako je plan bio da tekstove za prvi tjedan predavanja pročitam do subote i prije nego Igi dođe od uzbuđenja sam pročitala tek trećinu. Nedjelju nisam planirala za nikakav oblik rad jer se održavao Beer fest, a prekrasno sunčano vrijeme značilo je samo jedno – Margaretin otok! Nakon super kobasica uslijedila je šetnja pa opet jelo (Japanski restoran all you can eat!) pa malo odmora. Bila sam spremna i odmorena za prvi tjedan pravih predavanja!
Probudila sam se sretna i vesela kao da prvi put u životu idem na predavanje i kao da ne znam koliko posla me čeka! I tako dok je Igi ispijao svoju kavu u Starbucksu ja sam slušala što se sve od mene očekuje, što ću morati radi, kada ću morati predati određene radove i kako će sve to skupa biti ocijenjeno. Pa i nije tako loše dok slušaš... Uvijek sam voljela taj prvi tjedan škole/fakulteta, tamo si, ništa ne radiš, samo slušaš i kimaš glavom. Najvjerojatnije je to bio najopušteniji tjedan u ovoj akademskoj godini. Da ne pišem o svakom tjednu posebno preskočit ću do današnje večeri. Sjedim u sobi, Igi je otišao u nedjelju i sad šeta se po Grazu, a meni je završio treći tjedan predavanja (petak slobodan – šta ćeš bolje!). Sama sa sobom sam se dogovorila da mi je četvrtak popodne rezerviran za odmaranje i da sve što imam za raditi obavljam od petka (a ima toga, da se razumijemo). Prošlo je više od mjesec dana u Budimpešti i tri tjedna službenih predavanja. Okružena sam rokovima, papirima, knjigama i zadacima koje moram napraviti, ali zadovoljna. CEU bilo je nešto sam htjela od svoje treće godine preddiplomskog studija i presretna što sam uspjela. Volim svoje prošlo sveučilište i sve što sam naučila i znanje koje sam stekla bilo je od profesora koji tamo predaju, profesora koji su uvijek bili dostupni za pomoć i koji su mi rado napisali preporuke kada sam ih to zamolila. No, ne žalim se ni sada, profesori su pristupačni, žele pomoći i žele da svakom studentu bude dobro, da osim obrazovanja osjeti Budimpeštu, upozna ljude i da mu ovih 10 mjeseci (za neke malo duže) bude prekrasno iskustvo, a ne samo diploma i točka u CV-iju. Unatoč svim obavezama koje imam i koje me čekaju ponosna sam što sam uspjela upisati CEU i shvaćam da se u životu šanse ne propuštaju, uvijek treba pokušati i dati sve od sebe jer nikad ne znamo što nam nova avantura donosi i koja nam vrata otvara, a ako si k tome okružen pravim ljudima nema toga što se ne može postići.
09.10.2014. u 22:19 | 2 Komentara | Print | # | ^
