Budimpesta 2014./2015.
Gdje je nestala Bologna?
Proteklih pet godina provela sam slušajući o uvođenju bolonjskog sustava, njegovih prednosti i nedostataka, a sada je to odjednom nestalo. Jedina naznaka Bologne na CEU jesu ECTS bodovi koji ovdje iznose duplo od broja kredita koje dobivamo za pojedini predmet (iako svi govore samo u kreditima, a ECTS bodovi se ne spominju osim na papiru). Mjesec i po dana provedenih na CEU-u dovoljno je da kažem da je način studiranja i pristup radu u potpunosti drugačiji od studiranja u Puli (ili Pečuhu).
Nikada nisam bila u potpunosti zadovoljna Bolognom. Istina, boduje se prisustvo i aktivnost na nastavi, kolokviji (koji u jednu ruku olakšavaju puno toga), prezentacija ili seminar (ako syllabus to zahtijeva) i završni ispit ili seminar, što je vrlo lagan način za dobiti dobru ocjenu. Možda je moja najveća zamjerka išla aktivnosti i prisustvu na nastavi koja za neke kolegije iznosi 20%. Prvo nikada mi nije bilo jasno zašto toliki postotak, a kao drugo na koji način se odvaja aktivnost od prisustva? Govorimo o jednoj petini ukupne ocjene! Vrlo rijetko se od nas zahtijevala neka posebna priprema za nastavu, određena čitanja ili diskusije, tako da su 20% dobivali svi oni koji su se redovito pojavili na nastavi. Dolazak na sat historiografije na CEU za mene je bio pravi šok jer aktivnost i prisustvo na nastavi čine 60% ukupne ocijene. Da, 60%!! No, ne samo to, sat se održava 2 puta tjedno po 140 min, prvi sat je predavanje, a drugi seminar te se svaki boduje posebno! Pisanje mid-term i end-term testa ulazi pod predavanje i iznosi također 60%, što znači da iz kolegija možemo ostvariti maksimum od 120%. Ali da se vratim na aktivnost. Ovdje to zaista postoji!!! Prosjek stranica, samo za sat historiografije, tjedno iznosi 200 do 250 stranica. No, to se ne može samo pročitati ili pogledati na wikipediji da se zna otprilike o čemu se radi. Od studenta se očekuje da secira tekst, usporedi ga s drugim tekstovima i autorima, da se kritički osvrne na ono što je pročitao itd. Ukratko, nemoguće je doći na seminar i ništa ne reći 140 minuta jer su te minute namijenjene samo za studente (u ovom slučaju nas 14., što daje svakom studentu barem 10min). Osobno mi se sviđa da redovito moram čitati i raditi i da učim kritički čitati tekstove koji su stavljeni pred mene, ali vidim i nekoliko problema. Gotovo svi studenti imaju drugačiju pozadinu, neki su došli sa studija političkih znanosti, nacionalizama ili novinarstva, neki su završili prediplomski, neki diplomski, a treći su na doktorskom studiju, što odmah pokazuje da nemamo svi isto predznanje, ali niti iste interese. Da, korisno je da povjesničari pročitaju Ginzburga ili Blocha, da se upoznaju sa različitim pristupima, metodologijama i teorijama, ali koliko nam je sve to i u kojoj mjeri potrebno? Čitajući Nietzschea i Levi-Straussa nisam mogla da se ne zapitam kada ću ja njih trebati u svojim istraživanjima i zašto ja to uopće čitam kada su komplicirani i na hrvatskom, a kamoli ne na engleskom?! Osobno mišljenje je da žele da puno toga prođemo i naučimo, a vremena je malo jer govorimo o intenzivnom masteru koji traje samo jednu godinu, a historiografija traje samo jedan semestar tj. 12 tjedana. Unatoč tome, čitam svoje tekstove, s nekim radovima sam upoznata malo više s nekima malo manje pa ono vrijeme što uštedim na primjerice Blochu posvetim Levi-Straussu. Svatko od nas mora i prezentirati jedan tekst, ali ni to ne znači da se taj tekst može preskočiti jer nakon prezentacije ide rasprava i pitanja, gdje dolazim do svojeg drugog problema oko vrednovanja aktivnosti. Kada sam prvi put vidjela i čula da sudjelovanje nosi 60% nisam mogla da se ne zapitam kako će to ocijeniti, dio će svakako otići na prezentaciju, ali to može bit maksimum 15% što znači da preostaje 45% koje nekako treba rasporediti. Naime sve to nije mi jasno jer ponekada nemam ništa reći o tekstu, osim možda da se slažem s autorom, da su argumenti i pristup dobri itd., dok se neki studenti javljaju i govore nepovezane stvari iz jednog jedinog razloga da nešto kažu. U Puli po tom pitanju nije bilo problema, nema pitanja, svi su na nastavi, svima idu postoci. Mene zanima kako odrediti dobru od loše aktivnosti? Zaista je postojao kolegij gdje su čitanja i priprema bili obavezni i gdje je profesor zasigurno znao tko je tekst pročitao, a tko nije, ali što profesor radi na nevažne i, da se tako izrazim, glupe komentare i odgovore? Uvijek sam bila stroga i kritična oko dodjeljivanja ocjena (kako moji roditelji kažu: "valjda nećeš raditi u školi"), ali za javljanja bez smisla trebali bi ići minus bodovi! Ako nisi upoznat s radom i tekstom, bolje šuti! Nemam ništa protiv pitanja da se nešto pojasni i izrazi vlastito mišljenje, ali glupe odgovore i komentare treba ostaviti ispred učionica! Razlog ovakvom mišljenju su najvjerojatnije visoke ocjene studenata koji to nisu zaslužili, ali uspjeli su navući četvorke i petice upravo zbog "aktivnosti". Iako mi se ovih 60% čini jako puno, moram reći da ovdje ne postoje kolokvji (vrlo važan dio Bolognskog sustava). Ovdje se umjesto kolokvija pišu reaction paper, reflection paper, position paper, critique itd. Osim kolokvija, ovdje tako reći nema ni završnih ispita! Postoje end-term paper-i koji funkcioniraju u obliku malo većih istraživačkih seminara, ali svaki end-term paper može se nastaviti na jedan od paper-a ili prezentaciju. Na intenzivnom programu to je savršeno riješenje jer vremena je malo, a rokova puno, ali definitivno mi fale završni ispiti (nisam mislila da ću ovo reći u svom životu). Sustav rada ovdje nema ni B od Bologne osim da je rad raspoređen u nekoliko dijelova, da se svaki posebno boduje i da se iz toga dobiva konačna ocjena.
Da završim ovaj d(r)ugi post, mislim da mi kombinacija Bologne i CEU sustava zapravo dala moj idealni sustav. Sustav koji bi uključio aktivnost (ali ne 60%), pisane radove iz kojih se vidi smjer i način razmišljanja studenta (i koji bi istovremeno učio studente pisati različite oblike paper-a) i završni ispit koji bi pokazao koliko je student znanja usvojio. Svaki sistem ima svoje dobre i loše strane, a širenjem vidika i usvajanjem novih metoda i oblika rada može samo biti bolji pa se nadam da će i Bologna kod nas jednom zaživjeti na svim fakultetima s istim principima rada i da će studenti naučiti nešto iz kolegija koje slušaju, a ne sakupiti petinu ocjene samo na temelju svog dolaska na nastavu jer to nije i ne može se zvati aktivnošću!
Avantura CEU i kako je sve počelo
Prošlo je gotovo 10 mjeseci od kada sam kliknula „send“ i poslala svoje dokumente na jedno od najprestižnijih sveučilišta u Europi. Uslijedilo je 3 mjeseca napetosti, hoće li me primiti, hoću li proći TOEFL, tko zna što će me pitati na intervju i milijun drugih pitanja koja su 1. svibnja dobila pozitivan odgovor. Primljena sam na Central European University (CEU) u Budimpešti, na intenzivan jednogodišnji program sa pokrivenim troškovima, a „jedino“ što je meni preostalo bilo je napisati diplomski u pet tjedana, diplomirati i do 7. rujna se useliti u svoju sobu. Da ne duljim – uspjela sam! Na radost svojih roditelja, zaručnika, prijatelja i sebe same dobila titulu magistre povijesti! Od tog trenutka preostalo je još mjesec dana odmora prije pravog posla... Ili možda ne? Naime, studenti CEU-a se očito ne odmaraju ni preko ljeta pa su mailom već krajem srpnja došli prvi tekstovi za čitanje. Nakon pet minuta smijanja shvatila sam da sam ja nakon pet godina student – opet! Ne moram reći da je ljeto, kakvo god da je bilo, prošlo brzinom svjetlosti i da sam 3. rujna sjedila u svojoj sobi sa hrpom spakiranih stvari. Mislilia sam si: „ma još četiri dana s Markom, Nicol i Igorom, ima vremena...“, ali nije ga bilo! Nedjelja je došla puno prije od očekivanoga i ja sam ostala sama u novoj sobi, dok se vesela trojka vraćala za Pulu i jela krofne u Trojanama.
Po dolasku sam dobila svoj paketić dobrodošlice (i kemijsku). Odmah sam se poradovala i išla pogledati što je unutra i iznenadila se, ugodno i neugodno! Karte grada, metro linija, autobusa, karta fakultetskih zgrada (??), upute za korištenje kompjutera i tko zna što je sve bilo unutra jer, da budem iskrena, nisam se ni potrudila sve pogledati. Stvarno divno od njih da su se toliko potrudili i potrošili svu tu boju u printeru, ali kako da se ja snađem i ostanem živa?! Najbolje rješenje bilo je otići spavati i u hodu vidjeti kako sve funkcionira.
Prvi dan. Šta reći? Koju posluku porati? Preko Facebooka sam se dogovorila s nekim ljudima da idemo zajedno (tada su bili „neki ljudi“, sada su Ludmila, Taylor i Lovro) na doručak i druženje u 8 sati u jednoj od zgrada sveučilišta. Krenuli smo u 7.20 i nakon vožnje autobusom, kupovine karata za metro i upoznavanja još jedne CEU-ovke u 8:03 bili u Nadoru 11 spremni da jedemo kroasane, pijemo čaj i Starbucks. U 9 sati počela je orijentacija koja je trajala i trajala i tako cijeli tjedan. Dobili smo još jedan fascikl pun papira s uputama kako se piše thesis (šok da sam tek došla i nisam imala niti prvo predavanje, a dobila sam upute za pisanje neću ni komentirati). Naravno, to nisu bili jedini papiri, bilo je tu i kako otvoriti bankovni račun, napraviti mađarsku studentsku iskaznicu, boravišnu dozvolu i addess card, kako da se prijavimo u sustav, gdje možemo jesti, u koje se aktivnosti možemo uključiti, a od utorka je krenulo i prvo predavanje iz Academic writing-a. Cijeli tjedan prošao je u orijentiranju, traženju zgrada, prostorija, hvatanju metroa i pokušaju dolaska na vrijeme (što sam uspjela)! Imala sam dva dana da shvatim sve što sam čula u prvom tjednu i polako počnem rješavati papirologiju, što je uvijek zabavno jer koliko god puta provjeriš na kraju nedostaje barem jedan papir! Drugi tjedan bio je malo opušteniji, profesori su držali prezentacije kolegija koje predaju kako bi se lakše odlučili što slušati i zaista je bilo korisno za brzu eliminaciju nekih od predmeta. Da ne ispadne da je bilo prekrasno, ostala sam iznenađena kompjuterskim testom koji je trebao biti u srijedu u 16 sati. Što je kompjuterski test? Zašto kompjuterski test? Pa ja studiram povijest! Za test se, naravno, trebalo i prijaviti na vrijeme. Prijaviti na vrijeme se može ako na vrijeme znaš da imaš test - znači nisam uspjela! Nema veze, polagati ću test u četvrtak s drugom grupom s Public Policy, jedino što je test u 8, što je značilo da se moram probuditi oko 6.30, a to nije moje vrijeme. Uglavnom, više sreće nego pameti, natjerala sam se u srijedu popodne nakon prezentacija 40min pričekati test, zamoliti osobu XY da polažem s povjesničarima i vuola dobila sam pozitivan odgovor. Život je ponovno bio lijep i ljudi na sveučilištu divni! Tjedan je završio prilično dobro, pogotovo zato što je Igor dolazio u subotu navečer. Iako je plan bio da tekstove za prvi tjedan predavanja pročitam do subote i prije nego Igi dođe od uzbuđenja sam pročitala tek trećinu. Nedjelju nisam planirala za nikakav oblik rad jer se održavao Beer fest, a prekrasno sunčano vrijeme značilo je samo jedno – Margaretin otok! Nakon super kobasica uslijedila je šetnja pa opet jelo (Japanski restoran all you can eat!) pa malo odmora. Bila sam spremna i odmorena za prvi tjedan pravih predavanja!
Probudila sam se sretna i vesela kao da prvi put u životu idem na predavanje i kao da ne znam koliko posla me čeka! I tako dok je Igi ispijao svoju kavu u Starbucksu ja sam slušala što se sve od mene očekuje, što ću morati radi, kada ću morati predati određene radove i kako će sve to skupa biti ocijenjeno. Pa i nije tako loše dok slušaš... Uvijek sam voljela taj prvi tjedan škole/fakulteta, tamo si, ništa ne radiš, samo slušaš i kimaš glavom. Najvjerojatnije je to bio najopušteniji tjedan u ovoj akademskoj godini. Da ne pišem o svakom tjednu posebno preskočit ću do današnje večeri. Sjedim u sobi, Igi je otišao u nedjelju i sad šeta se po Grazu, a meni je završio treći tjedan predavanja (petak slobodan – šta ćeš bolje!). Sama sa sobom sam se dogovorila da mi je četvrtak popodne rezerviran za odmaranje i da sve što imam za raditi obavljam od petka (a ima toga, da se razumijemo). Prošlo je više od mjesec dana u Budimpešti i tri tjedna službenih predavanja. Okružena sam rokovima, papirima, knjigama i zadacima koje moram napraviti, ali zadovoljna. CEU bilo je nešto sam htjela od svoje treće godine preddiplomskog studija i presretna što sam uspjela. Volim svoje prošlo sveučilište i sve što sam naučila i znanje koje sam stekla bilo je od profesora koji tamo predaju, profesora koji su uvijek bili dostupni za pomoć i koji su mi rado napisali preporuke kada sam ih to zamolila. No, ne žalim se ni sada, profesori su pristupačni, žele pomoći i žele da svakom studentu bude dobro, da osim obrazovanja osjeti Budimpeštu, upozna ljude i da mu ovih 10 mjeseci (za neke malo duže) bude prekrasno iskustvo, a ne samo diploma i točka u CV-iju. Unatoč svim obavezama koje imam i koje me čekaju ponosna sam što sam uspjela upisati CEU i shvaćam da se u životu šanse ne propuštaju, uvijek treba pokušati i dati sve od sebe jer nikad ne znamo što nam nova avantura donosi i koja nam vrata otvara, a ako si k tome okružen pravim ljudima nema toga što se ne može postići.
09.10.2014. u 22:19 | 2 Komentara | Print | # | ^
